2. travanj, 2019.

Kelemenova Apokaliptika u posve novom svjetlu – Glas Slavonije

Share on facebook
Facebook
Share on twitter
Twitter
Share on linkedin
LinkedIn
Share on pinterest
Pinterest
Share on email
Email

Prvi pretprogram ovogodišnjega jubilarnog festivala Dani Milka Kelemena bila je plesna predstava simboličnog naziva Goodbye my Maestro, izvedena na 95. rođendan velikoga skladatelja. Od prije godinu dana preminulog Milka Kelemena, tom se predstavom oprašta Ryuzo Fukuhara, japanski plesač i koreograf, koji desetak godina živi u Sloveniji, a od 2013. predaje butoh ples na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Ljubljani.

Ryuzo Fukuhara diplomirao je eksperimentalni dizajn na Nagoya University of Arts u Japanu, a tehniku butoh plesa naučio je tijekom studija pohađajući radionicu toga plesa. Od 2000. živi i radi u Europi. Godine 2006. osvojio je drugu nagradu na natjecanju soloplesa na Međunarodnom festivalu suvremenog plesa na španjolskim Kanarskim otocima, a 2010. dobiva status neovisnog umjetničkog stvaratelja koji dodjeljuje Ministarstvo kulture Slovenije. U rujnu 2016. gostovao je kao predavač na postdiplomskom studiju teatra i plesnog kolegija Sveučilišta Towson, a izveo je i plesnu predstavu Rhizomas u suradnji s filadelfijskom grupom Wormhole Superette na FringeArts festivalu u Philadelphiji.

Bavi se jedinstvenim plesom koji nema određeni plesni korak i koji se ne može usporediti ni s jednim poznatim plesom. Netko je butoh ples opisao kao avangardni ples s koracima i pokretima koji označavaju nemir, kaos, ludilo, čudnovatost, slabost, glupost, seksualnost, perverziju, itd. Takvi neobični pokreti, od usporene smirujuće meditacije do kaotičnih bacanja i trzaja, upravo se zadivljujuće slažu s Kelemenovom glazbom iz njegova možda najznačajnijeg djela, multimedijske opere bestial Apokaliptike.

– Apokaliptika je povezana s biblijskim Otkrivenjem, ali i s današnjom globalnom krizom, ratovima, životom i smrću ljudi. Izvedba je improvizacija utemeljena na butoh plesu, koji je u Japanu pokrenut sredinom šezdesetih godina. Plesom nastojim izraziti kako ljudsko biće može živjeti i umrijeti u ovom kaotičnom svijetu. Čast mi je plesati u Slatini i ponosan sam što sam dio programa Dana Milka Kelemena – rekao je Fukuhara, koji na Apokaliptiku izranja iz tame s kovčegom, pokazujući već na početku da je čovjek, ipak, samo prolazni putnik na ovom svijetu. U mrklom je mraku ljudske duše i svijeta zapalio sedam svijeća i uz njihov slabašni sjaj okrunio se kao vladar svega živoga. Za plesa koji pokazuje sveopću zbrku, kaos i beznađe, svijeće dogorijevaju i na kraju ih vladar ugasi i sve završava u mraku, kako je i počelo.

Nesebično davanje sebe, uživljenost u katastrofičnu ulogu, neobični kostimi i prigušeni svjetlosni efekti, fragmentalno su podsjetili na neke elemente predstave pantomimičara Milana Sladeka, čiju izvedbu Apokaliptike jednostavno nije moguće zaboraviti. Nije kod Sladeka bilo butoh plesa, niti je kod Fukuhare bilo krvave apokalipse, no doživljenost je postignuta, a Kelemenova glazba kod obojice je ista. 

Tekst: Petar Žarković, Glas Slavonije; Foto: Hrvoje Felbar